Miru srećem slučajno u Sarajevu.
Kažem joj kako je ovaj grad divan, i težak,
ne obrazlažem ništa, ni pojam slučajnosti.
Kažem joj kako su žene ovdje
tople i neuništive.
Mira misli da one hodaju po potisnutoj vodi,
a ja u tome vidim čudo.

Oči joj se zelene dok govori,
rođena u Bosni, odrasla u Srbiji, živi u Americi,
i dalje bez zemlje,
ta kuća, ta žena
kojoj bih s njenom kćerkicom pod pazuh potrčala
ako bi sad zagrmjelo.
Brzo shvatim da je u pravu,
još brže da nije.

Ovdje žene hodaju po vodi,
i gledaju se blagonaklono,
za razliku od onih oko tvog stola.
Ovdje žene znaju da svaka hoda po vodi,
i pružaju svoje zemljane dlanove
jedne ka drugima, čak i ka meni.
Ako jedna zastane, samo na tren,
ako prestane činiti čudo,
znaju,
sve ćemo potonuti.
I one oko tvoga stola.

Sve smo ćerke jedne drugima,
majke jedne drugima,
svemu majke.
Ja sam majka dvoje nestašne
nerođene djece,
majka pjesnika
i polupjesnika,
sitnog plavog cvijeća
u pustinji,
u lokvama jareće krvi.
Majka sunca, majka tebe, majka sebi.
Dok kupujem mami suvenire
nevidljivim markama,
osjećam, ovaj grad je, takođe, majka –
svi gradovi ćerke Sarajeva
kada grmi, kada grmi.

Najteža je divota neuništivosti,
čitam s Mirinih usana
dok kazuje kako je sve prolazno,
kao tijelo, kao mržnja.
Sjetim se kako mi je Medina sinoć rekla:
Jednostavno moraš dati sve,
ako si mislila da preživiš.