U cik pandemije, januar 2020. Povratak iz Trsta za Sarajevo Šest sati presjedamo u Koperu Na stanici smo već dugo Ponestaje nam tema
U obližnjem Lidlu kupujemo teglu kiselih krastavaca Grickamo ih u dokolici, slatko Popijemo rasol Ispušimo pola zadnje kutije pola ostavimo za puta Ispružimo noge na položene torbe pa čekamo
(Mene su po običaju radile naslijeđene traume: pastelnim ehotonom prošarane glave kao šećerna vuna kada dođe ringišpil U rano jutro, nasmijane i sređene slovenačke bakice, jato jarebica idu do Trsta ‘nako na pijacu u jednom autobusu guguču u tercama
Moja mama i njen PTSP ostaju kući u tišini
Po običaju spopalo me ono nepovratno izgubljeno ono što nikada nije bilo naše
Ti, kao i obično, nisi puno fermala moja stanja
Htjela si samo da budemo normalne djevojke talentovane, mlade, zajebane Vidi ih, pišu filmske kritike za svjetske festival
I budućnost je tek pred nama I ko zna šta nas sve čeka I stvarno nema smisla da mračim I treba da uživamo tu gdje jesmo I tek nam je 24 I De, ne kvari nam ćejf I De, dobro te više
S ljubavlju, kao i obično)
Poslije sam, poslije poslije pandemije dugo i često tražila one iste kornišone ili bar neke slične
Uzalud
PICKLES FROM KOPER
for Šeha
In the midst of the pandemic, January 2020. Returning from Trieste to Sarajevo A six-hour layover in Koper We’ve been at the station too long We’re running out of things to say
At the nearby Lidl, we buy a jar of pickles We munch on them idly, sweetly Drink the brine Smoke half the last pack save the rest for the road Stretch our legs over the laid-down bags and wait
(As usual, I was being worked over by inherited traumas: my head streaked in pastel echoes like cotton candy when the fairground rolls in the town In the early morning, smiling and neat Slovenian grandmas, a flock of partridges heading to Trieste just because to the market all in one bus cooing in thirds
My mother and her PTSD stay home in silence
As usual, I was seized by that irretrievably lost thing the one that was never really ours.
You, as usual, didn’t care much for my moods You just wanted us to be normal girls talented, young, badass Look at them, writing film reviews for world festivals
The future’s ahead of us Who knows what’s waiting No need to go dark now We should enjoy where we are We’re only twenty-four Come on, don’t kill the vibe Come on, give it a rest
With love, as always.)
Later, afterwards after the pandemic for a long time I searched for those same pickles or at least something like them
In vain
(Translated by Marija Dragnić)
Pročitaj me između hercegovačke doskočice i bosanske sevdalinke.
Emina Kovačević-Podgorčević (1995) nagrađivana je bh. dramska spisateljica i pesnikinja. Dobitnica je nagrada za najbolje dramske tekstove na Pozorišnim igrama u Jajcu za Perzeide (2023) i Mala (2025). Za predstavu Zbogom, Kalifornijo! (2024) osvojila je Nagradu Miodrag Žalica na Festivalu bh drame u Zenici. Dobila je stipendije Fondacije Kairm Zaimović (2019/2020) i Chevening (2024/2025). Nedavno je završila master studije Napredne pozorišne prakse na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu. Aktivno piše i radi na savremenim pozorišnim projektima.
Emina Kovačević-Podgorčević (b. 1995) is an award-winning Bosnian playwright and poet. She won prizes at the Jajce Theatre Games for Perzeide (2023) and Mala (2025). Her play Zbogom, Kalifornijo! (2024) earned her the Miodrag Žalica Award at the Bosnian Drama Festival in Zenica. She received the Kairm Zaimović Foundation (2019/2020) and Chevening (2024/2025) scholarships. She recently completed a Master in Advanced Theatre Practice at the Royal Central School of Speech and Drama, London. She actively writes and participates in contemporary theatre projects.