Negdje između Skoplja, gdje je rođen Vlada Urošević,
i Ljubljane, gdje je rođen moj komšija Žare
u Šiški.

kroz šaku prstiju
pošumljavam krovove
među nogama
dubim dom
pozajmljujem emocije iz biblioteka
krađa pogleda
opet je ilegalna
sve ceremonije su opasne
a moj pank komšija
dobio je dijete
dok ja sjedim i čekam
nadrkana na istoriju
drkam dok ne prokrvarim
hormoni sreće
seks je droga
a mama ne želi da pušim
pa pokušavam da budem bolja
ali ti znaš
gdje u meni trune nježnost
možda je još pronađem
ako izbljujem pjesme
na susjednom kontinentu
tamo nema nikoga ko bi me razumio
dva miliona ciljane publike misli
ko ne radi neka i ne jede
ali ja ionako ne jedem
heroin-šik bez heroina
još jedna pala zvijezda
usidri mi se između nogu
liza više neće lizati nijednu pičku
jer je rekla
ništa
a to ništa je veće
od međusobnog svlačenja
i to ništa
ubija veze
između onoga što ne treba otkriti
i onoga što ne treba reći
koliko mala može biti pjesma
pita me
mala kao ranjeni ponos
pretenciozne kvazi-stvarateljke
pisanje proces u trajanju
umiranje takođe
požderaću sva spasenja
koja nijesam uspjela da dobijem
možda ću biti zadovoljna ako se rastegnem

(Prevela Marija Dragnić)

fingers

Somewhere between Skopje, where Vlada Uroševič was born,
and Ljubljana, where my neighbor Žare
in Šiška was born.

through a handful of fingers
I forest roofs
between my legs
I dig a home
I borrow emotions from libraries
stealing glances
is illegal again
all ceremonies are dangerous
and my punk neighbor
had a baby
while I sit and wait
displeased with history
I please myself until I bleed
happiness hormones
sex is a drug
and mom doesn’t want me to smoke
so I try to be better
but you know
where the grace rots inside me
maybe I can find it yet
if I vomit out the poems
on a neighboring continent
there’s no one there to understand me
a two million target audience thinks
he who does not work neither shall I eat
but I don’t eat either way
heroin chic without the heroin
another fallen star
anchors itself between my legs
etta will never eat pussy again
because she said
nothing
and the nothing is greater
than mutual undressing
and the nothing
kills the connections
between what shouldn’t be revealed
and what shouldn’t be said
how small can a poem be
she asks me
as small as the wounded pride
of a pretentious quasi-creatress
writing a process in progress
dying is too
I will devour all the salvations
I wasn’t able to obtain
maybe I’ll be pleased  if I stretch myself out

prsti

Nekje med Skopjem, kjer se je rodil Vlada Uroševič,
in Ljubljano, kjer se je rodil sosed Žare
v Šišiki.

skozi peščico prstov
gozdim strehe
med nogami
kopljem dom
po knjižnicah si sposojam čustva
krast poglede
je znova ilegalno
vse svečanosti so nevarne
in moj pankerski sosed
je dobil otroka
ko ždim
nadrkana na zgodovino
drkam do krvi
hormoni sreče
seks je droga
in mama noče da kadim
zato se trudim biti boljša
a ti veš
kje v meni gnije milina
mogoče jo še najdem
če izbruhnem pesmi
v sosednji celini
tam ni nikogar ki bi me razumel
dva milijona ciljne publike meni
kdor ne dela naj ne jem
ampak jem tako ali tako ne
heroin šik brez heroina
še ena padla zvezda
se mi zasidra med noge
liza ne bo lizala nobene pičke več
ker je povedala
nič
in nič je večji
od vzajemnega slačenja
in nič
ubije naveze
med tem kar ne bi smelo bit odkrito
in ne povedano
kako majhna je lahko pesem
me vpraša
tako majhna kot ranjen ponos
pretenciozne kvazi ustvarjalke
pisanje proces v trajanju
umiranje tudi
požrla bom vsa zveličanja
ki mi jih ni uspelo dobiti
mogoče bom zadovoljna   če se razširim